Drago Grdenić (1919 - 2018) je diplomirao kemiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1942. godine. Od rujna 1942. do ranog proljeća 1945. sudjeluje u antifašističkoj borbi za slobodu Hrvatske.
Po završetku rata predaje kemiju na novoosnovanoj Višoj pedagoškoj školi u Splitu, a polovicom kolovoza 1945. vraća se u Zagreb i postaje asistent na Kemijskom odsjeku Filozofskog fakulteta, a nakon utemeljenja Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF-a), na tom fakultetu.
Na poslijediplomskom usavršavanju bio je u Institutu za organsku kemiju Akademije znanosti SSSR-a u Moskvi gdje je od 1946. do 1948. radio na organo-živinim spojevima kod A. N. Nesmejanova i na rendgenskoj strukturnoj analizi kod A. I. Kitajgorodskoga. Doktorirao je 1951. na PMF-u s disertacijom u kojoj je objedinio dio rezultata rada u Moskvi i rezultate samostalnog rada u Zagrebu. Povratkom iz Moskve uveo je na PMF metodu rendgenske strukturne analize.
Na poslijedoktorskoj specijalizaciji bio je školske godine 1955./1956. na University of Oxford kod dobitnice Nobelove nagrade D. Crowfoot-Hodgin gdje je radio na istraživanju kristalne i molekularne strukture bakterijskog pigmenta feroverdina. Habilitirao je 1956. na PMF-u, gdje je redom bio asistent (1946. – 1952.), docent (1952. – 1956.), izvanredni profesor (1956. – 1960.), redoviti profesor (1960. – 1985.), a od 1997. profesor emeritus.
Predavao je kolegije Opća kemija, Anorganska kemija, Kristalokemija, Anorganska stereokemija i Povijest kemije. Pod njegovim voditeljstvom izrađen je velik broj diplomskih radova te 10 magistarskih i 16 doktorskih disertacija. Utemeljio je Zavod za opću i anorgansku kemiju i trideset godina bio njegov predstojnik (1952. – 1982.). Bio je dekan (1960. – 1962.), prodekan (1962. – 1964.) PMF-a i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1976. – 1979.).
Bio je član Odbora za izgradnju Instituta od 1950. godine, pročelnik Odjela za strukturnu i anorgansku kemiju (1952. – 1961.), član Upravnog odbora (1961. – 1964.) i član Naučnog odbora (1959. – 1961.), naučni savjetnik (1961. – 1964.) IRB-a, a od 1975. njegov počasni savjetnik. Od 1960. do 1974. bio je direktor Sveučilišnog instituta za anorgansku i analitičku kemiju. Obnašao je dužnost tajnika HKD-a (1952. – 1954.), predsjednika (1970. – 1972.) i potpredsjednika (1972. – 1974.) Član je uredništva (1968. – 1969.) i uredničkog savjeta CCA (od 1970.), a bio je i član uredničkog savjeta časopisa Inorganica Chimica Acta (1974. – 1988.).
Bio je aktivan i u Hrvatskom prirodoslovnom društvu (HPD-u). Godine 1959. izabran je za izvanrednog, a 1973. za redovitog člana JAZU. Bio je glavni tajnik (1973. – 1975.) i član predsjedništva JAZU (1975. – 1977.). Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1975.) i Slovenske akademije znanosti in umetnosti (od 1976.).
Za svoj je nastavni i znanstveni rad dobio republičku nagradu za znanost „Ruđer Bošković" (1961.), Nagradu Grada Zagreba (1975.), republičku nagradu za životno djelo (1985.) i medalju „Božo Težak" HKD-a (1990.).
Objavio je 89 znanstvenih i 29 stručnih radova iz strukturne kemije i kemije živinih spojeva te članke o popularizaciji znanosti i dvije vrlo zapažene knjige: Molekule i kristali - uvod u strukturnu kemiju (1973.) i Povijest kemije (2001.), u kojoj iznosi svoja viđenja razvoja kemije kroz povijest ljudskoga roda.