Krešimir Balenović (1914 – 2003) je diplomirao 1937. i doktorirao 1939. na Kemijskom odsjeku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Od 1942. do 1943. i od 1949. do 1950. bio je na specijalizacijama, najprije kod nobelovca Alberta Szent-Györgyija na Sveučilištu u Szegedu, a zatim kod nobelovca Vladimira Preloga na ETH-u.
Od 1939. radi kao asistent na Kemijskom zavodu Filozofskog fakulteta, a 1945. kao izvanredni profesor za organsku kemiju na Farmaceutskom fakultetu.
Od 1946. djeluje na Kemijskom odjelu PMF-a u Zagrebu, najprije kao izvanredni, a od 1952. kao redoviti profesor. Od 1946. do 1970. bio je predstojnik Kemijskog instituta (od 1958. Kemijskog zavoda, od 1961. Zavoda za organsku kemiju i biokemiju) te dekan PMF-a (1958./1959.).
Nakon odlaska u mirovinu vodi Centar za kemiju organskih prirodnih spojeva JAZU. Jedan je od utemeljitelja organske kemije u Institutu Ruđer Bošković i bio je njegov vanjski suradnik od 1954. do 1958.
Objavio je više od 100 znanstvenih radova s područja kemije prirodnih spojeva, aminokiselina, alkaloida, sumpornih organskih spojeva i poliketona. Međunarodni ugled stekao je radovima o stereokemiji β-aminokiselina, sintezi antibiotika sulfoarena i kemiji poliketona.
Za izvanrednog člana JAZU izabran je 1958., a za redovitog člana 1975. godine. Godine 1985. dobio je nagradu za životno djelo. Bio je i jedan od prvih šest potpredsjednika neovisne Republike Hrvatske.