Željko Marković (1989 – 1974) je studirao je matematiku i astronomiju u Zagrebu, Pragu i Göttingenu, a školsku godinu 1912./13. proveo je na specijalizaciji u Parizu. Doktorirao je 1915. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Habilitirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1918. i postao privatni docent iz predmeta Mehanika neba.
Od 1919. zaposlen je u Zavodu za primijenjenu matematiku Tehničke visoke škole u Zagrebu, prvo kao suplent, zatim kao izvanredni (1920.) i redoviti (1921.) profesor. Od 1925. do 1949. godine bio je predstojnik tog zavoda, nakon čega prelazi na Prirodoslovno-matematički fakultet gdje ostaje sve do umirovljenja 1962. godine.
Tijekom rada bio je u dva navrata dekan općih odjela Tehničke visoke škole, zatim dekan Tehničkog fakulteta, a po prelasku na PMF dekan PMF-a i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1954./55.). Za suradnika JAZU izabran je 1915., za dopisnog člana 1928., a za redovitog člana 1931.
Bio je tajnik II. odjela za matematičke, fizičke i tehničke znanosti punih 18 godina. Od 1950. godine predsjedavao je Odborom za izgradnju Instituta za fiziku JAZU (današnjeg Instituta Ruđer Bošković), a nakon njegovog osnutka bio je dugogodišnji član Naučnog odbora i Savjeta Instituta.
Bavio se istraživanjima linearnih diferencijalnih i integralnih jednadžbi. Pored toga, proučavao je starogrčku matematičku filozofiju, a posebno su značajna njegova djela o životu i radu Ruđera Boškovića.
Za svoj rad primio je više priznanja uključujući Orden rada I. reda (1960.) i nagradu za životno djelo koju je dobio 1968. godine.