Znanstvena područja i teme unutar njih, vrlo se često nadopunjuju i isprepliću i na taj se način dolazi do očekivanih i neočekivanih suradnji koje u najvećem broju slučajeva daju dobar, katkad odličan rezultat.
U Centru za istraživanje mora na IRB-u, njegovala se takva suradnja, odnosno multidisciplinarni pristup rješavanju kompleksnih bio-geo-kemijskih procesa koji utječu na život u moru, a slijedom uzroka i posljedica i na život na našem Planetu.
U prilog ovome treba spomenuti dvije značajne međunarodne aktivnosti koje su se odvijale tijekom više od dva desetljeća, sve od 1970. To su međunarodni simpoziji: 'Chemistry of Solid/Liquid Interface' u organizaciji dr. sc. Velimira Pravdića, tadašnjeg znanstvenog savjetnika i voditelja Laboratorija za elektrokemiju i površinsku kemiju, te simpozij 'Chemistry of the Mediterranean' u organizaciji dr. sc. Marka Branice, tadašnjeg znanstvenog savjetnika i voditelja Laboratorija za fizičko – kemijske separacije.
Iskreno, većina nas koji smo krajem šezdesetih prošloga stoljeća tek startali kao znanstveni asistenti u našim laboratorijima, voljela je sudjelovati na oba simpozija, kad su nam to prilike i obveze dopuštale. Upravo u tim prigodama osjetili smo važnost i draž suradnje na istim temama, a primjenom znanja kojeg smo stjecali u različitim područjima znanosti.
Smisao ovih simpozija, ili škola, kako smo ih još nazivali, bio je doista znatno širi od samog praćenja predavanja i prezentiranja vlastitog rada i rezultata. Kako su ta dva simpozija trajala od pet do sedam dana, a svi sudionici su stanovali u istom hotelu pa su se viđali, osim u predavaonicama i na drugim mjestima gdje se moglo opuštenije razgovarati, stvoreni su brojni kontakti na međunarodnom nivou. Rezultat toga su bili brojni zajednički projekti, te kraći ili dulji boravci u inozemstvu. Mnogima su upravo suradnje inicirane tijekom simpozija u velikoj mjeri odredile i znanstveni put pa i znanstvene dosege.
Simpoziji su organizirani na prekrasnim mjestima uzduž obale: Dubrovnik, Cavtat, Primošten, Rovinj. Bilo je tu i lijepih trenutaka opuštanja u slobodno vrijeme, posebno tijekom izleta za koje je uvijek bio rezerviran čitav jedan dan. Ovo je kratka priča o jednom, upravo takvom danu tijekom simpozija Kemija Mediterana (Chemistry of the Mediterranean) održanog u Primoštenu 1984. godine.
Izlet na Kornate
Bila je nedjelja, 20. svibnja 1984. Iz Primoštena smo krenuli autobusom do Murtera, ukrcali se na brod i otisnuli se prema Kornatima. Svi oduševljeni prirodom, suncem i morem. Na brodu ima i jela i pića. Tu i tamo netko ozbiljno diskutira, većina ipak traži obične teme, pjeva se i nekako svatko na svoj način doprinosi ukupnoj ugodnoj atmosferi. Vruće je i sparno, no na brodu to i ne osjećamo. S nama je i Anđelko Klobučar, naš poznati i cijenjeni orguljaš, skladatelj i profesor. Upravo smo dan ranije slušali njegov koncert na orguljama u Šibenskoj katedrali. Marko Branica je pravi domaćin i neprestance nutka hranu i piće. Tu je i Marija, Markova supruga.
Naravno, tu je i većina kolega i profesora, sudionika simpozija. Među Kornatima smo. Plovimo tik uza stijene koje se strmoglavljuju u more. Kamenje, pa još kamenja, neobičan pejzaž, a ipak, čaroban. More se prozirno plavi. Gotovo nestvarno. Kažu da je podvodni svijet ovdje bogat šarenilom svih vrsta. Negdje blizu podneva ulazimo u uvalu i pristajemo. Izlazimo iz broda, bučni, raspoloženi, te u datom trenutku nesvjesni do koje smo mjere, ili preko svake mjere, narušili mir otoka.
Dižu se glave domaćih ljudi koji su vjerojatno pohodili svoje ribarske kućice. Pored jedne oveće zidanice, na malom uzvišenju blizu pristaništa, nešto dalje uz obalu stoji nekoliko tih malih kamenih kućica i nekoliko ljudi kojima one pripadaju. Ova spomenuta zidanica, vidjet ćete, odigrala je ključnu ulogu u onome što se kasnije zbivalo.
Nakon što smo se prilagodili čvrstom tlu, spontano su nastale grupe, manje ili veće. Neki su ostali na brodu, neki se izvalili uz obalu, a jednu grupu je Marko poveo u smjeru spomenutih ribarskih kućica. Marko je odmah uspostavio kontakt s domaćim ljudima, sjeo je s njima, a nama je pokazao stazicu. ''Evo, prošećite uzbrdo, vidjet ćete...prekrasni pogledi....možete i do ruina.''
Pentrali smo se nas, možda, petnaestak. Okrećemo se i oduševljava nas pogled na malenu valu i selo. Nastavljamo uzbrdo, pored suhozida i mirišljavog mediteranskog začinskog bilja. Kamen, kamen, impozantno...No, vruće, prevruće, sparno.
Naišli smo na neko drvo. Teško se sjetiti je li to bila stara smokva, no krošnja nam je pomogla. Odmorili smo se i bez ikakve dodatne ideje o istraživanju otoka, vratili do kućica, gdje je Marko u hladovini 'točao' noge u moru....
Poslijepodne, nekako prebrzo i neočekivano digao se vjetar i valovi. Brod je bio koliko-toliko zaštićen u uvali no, van se nije moglo isploviti. Svi smo bili u uvjerenju da će se sve smiriti, međutim, nije. Bila je to prava, nikako bezazlena oluja. Nakon pomutnje koja je nastala, pokušali smo doznati što se može očekivati. Vani, u daljini, mogao se vidjeti brod koji je plovio prema kopnu. Saznali smo od posade da se radi o školskom brodu 'Andrija Mohorovičić' te da su ih uspjeli kontaktirati, međutim, savjet je bio da mi nikako ne izlazimo, već da se snađemo na otoku.
Na prvu se ne čini kao problem, ali samo ....na prvu. Na brodu, niti se smjelo ostati, a niti bi bilo izdržljivo za sve sudionike. Saznali smo da zidanica koja ne djeluje kao često korištena, služi povremeno izviđačima. Saznali smo i to da u kući ima veći broj željeznih kreveta koje bi trebalo montirati. Doista smo se svi mi domaći brzo snašli, pronašli krevete i složili ih u jednu veliku sobu poput sardina. Jedan krevet do drugoga. U druge dvije ili tri sobe stavljena su po dva kreveta za starije bračne parove, strane predavače, naše drage goste. Veliki problem je bio taj što više nije bilo obične vode tako da smo mali ostatak vode dijelili 'na kapaljku'. Vina je bilo no, složit ćemo se, teško će vino ublažiti žeđ.
Vjerovali ili ne, Marko je tražio da se napravi tzv. rooming lista, što je i napravljeno i lijepo je naglas čitao tko gdje treba spavati.
Da, ne smijemo zaboraviti reći, struje nije bilo, jasno, snalazili smo se na sve načine, našli smo i svijeće. U spomenutoj velikoj sobi, s jedne strane su bile smještene žene, a s druge, muškarci...osim Marka koji je tvrdio da treba imati pregled nad svime i da će on biti na sredini na toj, nazovimo je, ženskoj strani.
Svoju suprugu, Mariju, smjestio je do sebe, što je, složit ćete se, u redu. Ja sam bila do Marije( op. Jasna). Bilo je to smišljeno, jer smo nas dvije, već na brodu bile raspjevani duet. Kad smo se konačno svi smjestili, Marija i ja smo pjevale. Ne znam je li nas itko slušao, svi su brzo usnuli ...a velikom sobom čula se prelijepa pjesma Vlahe Paljetka.....tamo gdje šumi plavo more, tamo gdje zlato ljubljah ja svoje...tamo sam sretan ja nekoć bio....adio Mare, adio Mare, adio moja, lijepa Mare.
Ujutro, nešto prije pet sati probudila nas je brodska sirena. More se smirilo. Vratili smo naš nenadani 'krov nad glavom' u prvobitno stanje i brzo poput revnih mornara ukrcali smo se na brod, vratili se na Murter i nazad autobusom do hotela u Primoštenu. Tog prijepodneva nisu se održala predavanja. Propušteno smo nadoknadili u poslijepodnevnom programu.
Dvije godine kasnije, 1986. održala se sljedeća 'Kemija Mediterana'. Naš dragi kolega Ivica Ružić ovjekovječio je epizodu sa Kornata na svoj način, duhovitim crtežom. Kolega Nizozemac Kees Kramer i ja u trenu smo se složili kako bi bilo zgodno da napravimo kopije tog crteža, dotjeramo ga na način da ima 'težinu' dokumenta i poklonimo ga sudionicima tog događaja iz 1984., a koji su bili prisutni na simpoziju i te 1986. godine. Rečeno je i učinjeno, te je svaki od tih sudionika dobio na završnoj zajedničkoj večeri smotuljak, kojega smo Kees i ja nazvali „Certifikat“.
Prema sjećanju Jasne Bišćan, uz prijateljsku podršku ekipe umirovljenika IRB-a i bivših članova pojedinih laboratorija na IRB-u:
Jasenka (Jasna) Bišćan
Dunja Čukman Sardelić
Božena Ćosović
Ljubomir (Beb) Jeftić
Zlata Kozarac
Damir Krznarić
Vjeročka Vojvodić