Bio je Otvoreni dan IRB-a, prve godine nakon što sam se zaposlila. Prekrasan zeleni proljetni dan, pun mirisa rascvjetalih voćki i cvrkuta ptica. 'Ruđer' je bio pun znatiželjnih ljudi svih uzrasta koju su trčkarali okolo, od punkta do punkta, upijajući informacije kao spužve.
Taman kad sam završila sa svojom smjenom na jednom od punktova, krenula sam prema svom uredu malo se odmoriti i nešto pojesti. Na putu sam srela dvoje starijih ljudi kako gledaju u drvo oraha. Bilo mi je dosta čudno što su sami tako daleko od bilo kojeg punkta, pa sam ih upitala treba li im pomoć.
„Mlada damo, sada razumijem!“ nadahnuto mi je rekao gospodin.
„Oprostite, što?“ odvratila sam ja, s onim smiješkom koji je inače rezerviran za maminu frendicu koja me pita zašto se tako lijepa cura još nije udala.
„Kakvi ljudi, takvi orasi! U Zagrebu više nema ovako zdravih oraha! Pogledajte, zdrava kora, zdravo lišće, prekrasno! A i vi 'Ruđerovci', jedan jedriji od drugog. Vi, tu, u ovoj oazi sigurno razvijate eliksir mladosti.“
„Dosta Ivek, idemo! Ne pričaj gluposti, došli smo vidjet što hrvatski znanstvenici rade, a ne orahe!“ ubacila se njegova žena i žustrim korakom nastavila dalje.
Svaki put kad prođem pokraj tih oraha sjetim se ovog simpatičnog para, koji je uz svu kapitalnu opremu i šarene pokuse najviše bio oduševljen – orasima.
dr. sc. Tana Tandarić
Zavod za organsku kemiju i biokemiju