‘Ruđer’ je danas slavljenik, a kako smo ‘Ruđer’ i ja vršnjaci, i ja se pomalo osjećam slavljenički. Gotovo smo generacija. Svega sam godinu dana mlađi, što se čini nevažnim, iako će se kasnije vidjeti da je to itekako bitno. Za fizičare, matematičare, šahiste i ostale članove ‘Ruđera’ sklone analitičkom promišljanju, želim naglasiti da to istovremeno znači da je ‘Ruđer’ jednu godinu stariji.
Međutim, s današnje vremenske distance te razlike kao i da nema i može se reći da smo istovremeno nosili kratke hlačice, pobolijevali od istih dječjih bolesti i bili cijepljeni protiv istih zaraznih bolesti. Gotovo sam siguran da nije bio zagriženi protivnik cijepljenja, da je vjerovao da su nas cijepili u svrhu očuvanja zdravlja ljudi, a ne u svrhu obilježavanja i tajnog praćenja i da je čak bio sklon vjerovanju da Zemlja nije ravna ploča. Ali kako se u to rano doba nismo družili, ja sam živio u Krapini, a on već onda u Zagrebu, bilo bi znanstveno neprimjereno da iznosim daljnje događaje iz tog njegovog vremena, nego ću se sada vratiti u naše tridesete kada smo se neraskidivo vezali.
Radnim odnosom. Ja sam došao direktno s faksa, a on je, kako danas, tako i onda, imao potrebu za mladim ljudima željnim daljnjeg učenja. Dakle, vraćamo se u kasne sedamdesete s kraja prošlog tisućljeća. I odonda, pa sve do sada kad ovo pišem, smo nerazdvojni. Za one koji su skloni analitičkom promišljanju, to su pune četrdeset i tri godine. Ako mislite da je sve bilo idilično u tih gotovo pola stoljeća, odmah ću vam reći da se grdno varate. Naime, u ta davna vremena stariji kolege uopće nisu razumjeli nas mlađe, a o mentorima, o mentorima bolje i da ne pišem. Ili o mentoricama. Izgledali su kao da im nije jasno da imaju posla s genijalcima koji nisu došli na ‘Ruđer’ gubiti svoje dragocjeno vrijeme na njihov pristup znanosti. Kao da nije dosta da ti je ideja doktorata fenomenalna, nego ju još treba potkrijepiti nizom eksperimenata i statistički potvrditi.
(Na ovom mjestu želim upozoriti da daljnji dio teksta nije primjeren za teoretičare). Svakodnevno dogovaraj pokuse s mentorom, pripremaj pokuse, izvodi pokuse, obradi pokuse. A rezultati, kao da si ih dobio na reciklažnom dvorištu, a ne u labosu Instituta. I prođe tako neko vrijeme, obično duže, dok ne shvatiš koliko je mukotrpno dok ne naučiš metode, ne uhodaš postupke i ne postaneš dovoljno kritičan da počneš dobivati reproducibilne rezultate i da si spreman za uvođenje novih metoda i novih postupaka, da si se konačno naučio preciznosti, samokritičnosti i propitivanju svih rezultata koje ti osobno, a i znanost općenito, producira i da si konačno spreman propitivati znanstvene ideje. Pa i svoje. (Na ovom mjestu se teoretičari mogu ponovno uključiti, jer i eksperimentalci, uz sve opisano, trebaju pomno pratiti znanstvenu literaturu iz svog područja). I tek onda shvatiš da mentori i nisu čisti davež, obrtnici i rutineri, nego nužni dio tvoje znanstvene edukacije. Neki i ne shvate, a neki nisu imali sreću da imaju takve mentore.
I tako dok su mi rezultati imali manje smisla nego li brojevi u telefonskom imeniku, a doktorat stajao na mrtvoj točci, u mislima sam već sto puta otišao s ‘Ruđera’ na neko bolje mjesto. Recimo, reciklažno dvorište. Neki bogme i jesu. Ali na kraju nisam, i drago mi je da nisam, jer bi mi sad bilo nekako žao da sam postupio kukavički i izdao svoju generaciju iako, kao što je već rečeno, godinu sam mlađi. Naprotiv, drago mi je da sam ostao. Jer ne vjerujem da bih našao bolje mjesto. Objektivno, malo je mjesta gdje se možeš ostvariti u svojoj punini. Gdje možeš ostvarivati svoje dječačke snove. Gdje možeš razvijati svoju kreativnost, istraživati nepoznato, stvarati nova znanja, biti u kontaktu s čitavim svijetom. Je li možda pretjerujem zbog generacijske bliskosti ili prigodničkog i slavljeničkog karaktera? Možda. Ali mislim da sam objektivan i realan, jer to je ono čemu nas znanost na ‘Ruđeru’ uči, i gotovo sam siguran da sam tu školu uspješno savladao, pa mogu reći da ne pretjerujem. Jer, ako su naše ambicije, težnje, stečeno znanje, želja za uspjehom prerasle ‘Ruđer’, svakom od nas su do tada izrasla dovoljno jaka krila da odletimo na bilo koje mjesto u svijetu da to ostvarimo tamo. Ako nam za takav let krila nisu dovoljno jaka, oprostit ćete, to ipak nije krivnja ‘Ruđera’ pa čak ni vašeg mentora, krivca ćete morati potražiti u svojem ogledalu. I zbog toga je ovo mjesto posebno. Objektivno, ‘Ruđer’ nikome nije rezao krila, već ih je svesrdno poticao na let. Pa i pravilnicima.
Ali da ne bi manje upućeni pomislili da se tu radi o školi letenja, vratit ćemo se našem slavljeniku i to još uvijek u vrijeme staro normalnog. Ali i u ta vremena smo imali poneku mrlju u biografiji, koju bi svaki ozbiljni biograf, a pogotovo u slavljeničko vrijeme, s ushitom prešutio. Ali kako ja nisam ozbiljni biograf nije mi namjera zaobići događaje koje bi svaka udavača prešutjela i pred svećenikom. A nisam ni udavača. Ali najviše radi toga da vidite kako se u tim situacijama svevremenski ponio moj ‘Ruđer’.
Držao se krajnje dostojanstveno kad bi mu se u njegovo poslovanje uplitala država. Recimo sudstvo. Nije se spuštao na prizemni nivo komentiranja sudskih presuda izrečenih za pronevjeru, pogotovo stoga što je materija zadirala djelomično i u znanstvenu djelatnost Instituta, pri čemu je jedan od naših, sada već bivših nevjerojatno istaknutih znanstvenika, osuđen za pronevjeru novca putem putnih naloga. Na sudu je nedvojbeno dokazano da je tuženik naplatio putne troškove za vožnju automobilom koji je isti dan bio na dva različita kraja Europe, te temeljem tog i nekih drugih sporednih dokaza neovisno sudstvo jednostavno nije moglo, iako je po svojoj prirodi moglo, donijeti ništa drugo nego li osuđujuću presudu.
To je izazvalo priličnu pomutnju na ‘Ruđeru’, pogotovo među fizičarima. Kao prvo sad je postojao nedvojbeni dokaz, koji je bio i osnova presude, da je jedno te isto tijelo, u isto vrijeme, bilo na dva različita mjesta, što potkopava samu osnovu fizike kao znanosti.
Drugo, ako je to istina, a izgleda da jest, tragično je da je to uspio izvesti jedan medicinar, a nisu uspjeli fizičari.
Treće, da je za to sve skupa rečeni medicinar uzeo oko stotinjak tisuća kuna, što se vidi iz sudskog spisa, dok fizičari daleko veće novce dobivaju kroz svoje projekte, a daleko su od ovako krucijalnih otkrića. I četvrto, ali manje važno, da se i na ‘Ruđeru’ vrlo lako može zamračiti lova. A je li se zamračila? Što se tiče službenog ‘Ruđera’ i suda, više nije, a i meni je drago da nije. A kao što se na kraju vidi i ta presuda je spadala više u područje fizike nego li sudstva.
‘Ruđer’ je dakle i kad su institucije radile svoj posao uvijek imao dostojanstveno držanje, pa se nije hvalio kada su mu poklanjali skulpture i opremu, kao što nije niti kukao kad su mu skulpture odnosili. A istine radi, radi se tek svega o jednoj skulpturi koja je iznesena, ali je, budimo pošteni, zato druga unesena. Odnesen je Nikola Tesla, a unesen je profesor Baltazar. Pritom ne mogu ne naglasiti da je prof. Baltazar još gotovo trostruko viši i veći od Tesle. I dok je Tesla samo trajno posuđen gradu Zagrebu, prof. Baltazar je došao za stalno. Prilikom te izmjene izgleda da se nije toliko vodilo računa o znanstvenim kriterijima, iako bi neki ruđerovci i o tome vrlo rado polemizirali, već o nacionalnom ključu, budući da je profesor Baltazar građanin svijeta, što je i slučaj sa znanošću. Vrijeme će pokazati koliko je ta trampa bila vizionarska, a držanje ‘Ruđera’ ispravno i iznad sitnoruđerovskih zanovijetanja.
Međutim, vratimo se vremenima slave i ponosa, što je osim držanja ‘Ruđera’ u Domovinskom ratu, i sve vrijeme jubileja koji slavimo.
Sedamdeset godina postojanja nije malo ni za neki engleski nogometni klub, a kamoli za znanstvenu instituciju. Pogotovo jer je trebalo izdržati sve te burne godine u kojima se iz osnova sve mijenjalo, od načina financiranja do državnog ustroja, u kojima se neprestano vršilo nekakvo reorganiziranje i restrukturiranje, u vremenima u kojima je bila jako izražena politička volja da se znanstveni institut uz novac Svjetske banke pretvori u nekakav industrijski institut pri pčelarskoj zadruzi, i da se tako konačno privede nekoj svrsi i stavi u funkciju proizvodnje i zakona tržišta. A pregrmio je i razdoblje privatizacije u kojem se moglo gotovo sve kupiti za jednu škudu. I dok je neke bitke, poput spomenika, nekih sudskih sporova, i izgubio, ove najvažnije bitke je dobio i upravo sad stoji pred jednim od najvećih izazova, da velika sredstva koja je povukao iz europskih fondova pretoči u ‘Ruđer’ kako bi nastavio misiju znanstvenog instituta i dalje prepoznatljivog na svjetskoj znanstvenoj karti.
Normalno da sam i ja u svim tim previranjima sudjelovao i štitio mu leđa koliko god sam mogao, i zato mi je drago da je unatoč svemu i dalje ostao čvrsto posvećen znanstvenoj misiji. Ali koliko god ja njemu štitio leđa, to je ništa koliko je on pružio meni.
Kroz njega sam se formirao, kroz njega sam ispunjavao svoje ambicije, kroz njega sam stjecao prijatelje, pa i prijateljice, kroz njega sam se družio, osigurao svoju i egzistenciju obitelji, kroz njega sam dobio dozu vjere da se poneki snovi zaista mogu ostvariti. A može li čovjek dobiti išta više, pa iako bio i znanstvenik, nego kad ti netko poput ‘Ruđera’ da krila, nauči te letjeti i ponudi ti čitav svijet na dlanu. I tako, iako sam već u svojim slavljeničkim godinama, i dalje se osjećam kao dijete ‘Ruđer’ a, i stoga je neobično važno da je ‘Ruđer’ stariji, što sam u početku tako precizno naglašavao, jer i to je već čudo da sam u ovim godinama uopće nekakvo dijete, a kakvo bi tek čudo bilo da je dijete starije od roditelja.
I zato si nikada neću oprostiti, i ljut sam na sebe kao pas, što nisam dobio poneku Nobelovu nagradu, da roditelj bude ponosan na mene i da mu vratim bar dio onoga što je on darovao meni.
vanjski suradnik, Laboratorija za neurokemiju i molekularnu neurobiologiju, Zavoda za molekularnu biologiju
dr. sc. Darko Orešković